VEČERNJI
LIST - 16.VI.2000.
Bit ću papa koji pjeva blues
Iako je Goran Bare, pjevač grupe Majke, vjerojatno
posljednja osoba na domaćoj estradi od koje biste očekivali da vas
pozove na čaj, upravo je od njega potekao takav poziv. Umjesto da
se nađemo u stanci snimanja njegova solo albuma, predložio je da se
radije nađemo u njegovu stanu i razgovaramo u miru.
Vjerojatno još pod dojmom fotografije objavljene u jednom od posljednjih
brojeva magazina Q, na kojoj je Lemmy Kilmister pozirao u svom razbacanom
stanu, bio sam pripremljen na nekakav sličan prizor i iza Baretovih
vrata, kroz koja se stubištem širio sadržaj CD-a Bonnie Raitt. No,
Baretov je primjer opovrgnuo pomalo djetinjasto vjerovanje kako zakleti
rockeri uvijek moraju živjeti u nekakvim neredima.
Svježe obrijan, Bare me dočekao sa šalicom engleskoga čaja i mlijekom
te se vrlo gostoljubivo uputio u kuhinju pripremiti još jednu. Za
to vrijeme imao sam vremena razgledati nekoliko sličica njegovih blues
junaka uokvirenih na zidu, među kojima su se isticale slike CD-a Buena
Vista Social Club i Ibrahima Ferrera.
- To sluša moja djevojka - objasnio je.
- Ja mogu slušati Ibrahima, ali Compayja Segunda, to ne.
Iako se po fotografijama i maramama na zidu
osjeća rockerski štih stana, spavaća soba u kojoj smo razgovarali
bila je pospremljena, s uredno prekrivenim krevetom (premda je djevojka
s kojom živi otputovala na nekoliko dana), slikovito svjedočeći da
je Bare uspio uvesti red u svoj život. Neke spone s prošlošću postoje,
ali samo u obliku posljedica. Zato je svoje pomalo usporene kretnje
samoinicijativno objasnio time što je odmah nakon buđenja uzeo nekoliko
sedativa.
- Nakon petnaest godina uzimanja heroina, kokaina i alkohola, čovjek
mora uzimati nešto za smirenje jer živci rade kao da vas netko priključi
na struju. Zato odmah treba uzeti nekoliko sedativa kako bi se to
smirilo.
Na solo albumu koji bi se trebao snimiti za nekoliko
dana, a objaviti u listopadu, okupio je vrlo šaroliku ekipu glazbenika:
od jazzera Krune Levačica na bubnjevima i Dubravka Voriha na basu, preko
Marka Križana na klavijaturama i Davora Rodika iz Plave trave zaborava,
koji svira pedal steel gitaru, do gitarista benda Pips, chips i videoclips
Alena Kraljića. No kako kod kuće nije imao snimke, pokušao je dočarati atmosferu
pjesama čitajući mi nekoliko novih tekstova ispisanih u bilježnici na čijoj
je naslovnici napisao: "Que serra, serra" (Što bude, bit će).
Tekstovi o uobičajenim Baretovim preokupacijama - osamljenosti, potrazi
za srećom, inzistiranju na tome da se bude vjeran sebi - odlično su
u pozadini upotpunjavali zvuci blues kompilacije koju je u međuvremenu
stavio i koja nas je pratila tijekom cijeloga razgovora.
- Majke i ja smo se glazbeno razišli - komentirao je poriv da snimi
solo album. - Obožavam rock'n'roll, ali ne u smislu u kojem ga obožavaju
oni. Više me ne zanima rasturanje gitare, basa i bubnja, meni treba
glazba, meni treba osjećaj, da se pjesme fino skladaju i da se pjeva.
A to s dečkima nisam mogao. Oni previše vole grupu Cream, koja je
meni užasna, vole Jimija Hendrixa kojega vrlo volim kao inovatora,
ali ne volim kao skladatelja. Zato sam odlučio sastaviti ekipu istomišljenika
- imam jazz-ritam sekciju - i napraviti album koji će sve moje afinitete
skupiti na jednome mjestu.
* Koji su to afiniteti, osim staroga bluesa?
- Moj album obilježava zvuk New Orleansa. To je zvuk kojeg nema nigdje
drugdje osim u Americi, a na koji su utjecali i Nijemci, i Crnci,
i Irci, sve se to pomiješalo tamo. New Orleans mi je bio prva vodilja,
ali ne u tom smislu da budem neki retro bezveznjak, nego da napravim
album koji će nečem sličiti.
* Znači li to da Majke više neće svirati?
- Majke će raditi ako bude bilo svrhe. Ako se zaključi da doista više
nema svrhe, onda ćemo se raspasti do kraja. Odrastao sam i više me
ne zanima taj brutalni zvuk, mene zanima fini zvuk kao... Slušaj ovo...
(Bare daljinskim upravljačem pojačava glazbu koja dolazi iz zvučnika.)
To je Big Billy Broonzy. To me zanima, ništa više. Ali, zato ima puno
drugih sastava koji će popuniti prazninu ako se raspadnu Majke, ako
ih ne sasjeku pusti kritičari, kao što su sasjekli Kojote. I što sad,
nema više Kojota. Da su ti kritičari rekli: "OK, Kojoti imaju problema
s tekstovima, ali na koncertima su moćna ekipa koja djeluje kao bijesna
životinja", oni bi opstali. Ali ne, oni su išli đonom i sad Kojota
više nema. Pisalo se da oni nemaju pojma. Kako nemaju? Kojoti žive
puno, puno intenzivnije nego ti dečki koji to pišu. Tako se dogodilo
s masom bendova. Nismo svi geniji, nismo svi Bob Dylan i Leonard Cohen,
Aaron Neville, Van Morrison. Ali, što će biti bez Kojota, bez Rippera?
Ostat će Daniela i Grašo. Čuvajmo to što imamo od rocka.
* S novim bendom planirate turneju?
- Da. Bit će to koncerti od dva i pol sata. Svirat ćemo nove pjesme
i moje pjesme iz Majki. Svi ti hitovi, "Putujem", "Iz sve snage",
"Zbunjen i ošamućen", da ne nabrajam, to su moje pjesme. Napravit
ćemo ih u novim aranžmanima da bude pakao. Moje prateće pjevačice
bit će odjevene kao časne sestre, a ja ću biti kao papa. Papa pjeva
blues. Možda je to preambiciozno, ali ja imam jaja i mislim da to
mogu izgurati.
* Jeste li u dovoljno dobroj psihofizičkoj kondiciji?
- Mogu to izdržati. Ja to mogu izdržati ovako (pukne prstima). Druga
je stvar svira li se iz jaja ili tek tako da se nešto svira. Ako je
atmosfera loša, onda ne funkcioniram.
* Je li to bio razlog što prošlogodišnji nastup
s Majkama u Makarskoj niste mogli završiti?
- Razlog je bila atmosfera u sastavu. Naš bivši član, koji me zamolio
da ga ne spominjem, ali morat ću - oprosti, Čaliću - u to je vrijeme
odlučio da tako više ne može. Pritom je zaboravio da je deset godina
živio samo od moje gluposti. Sastav je ostao, ali to više nije ono
što je bilo nekada. To je sad kao olupina automobila koji se negdje
gadno skršio.
* Tekst jedne od pjesama koje ste mi pročitali
govori o tome da čovjek mora ostati svoj, biti ono što jest, jer tek tada
može pronaći svoj mir. Jeste li vi pronašli svoj mir?
- Da, ja sam smiren dečko, samo što sam svjestan da se ljudi koji
žele nešto napraviti moraju priključiti nekoj strani ili da moraju
balansirati između dvije strane. Nema života bez kompromisa. Ja balansiram
između duhovnika i onih kojima je lova sve. Ja sam stara kučka koja
se može lako prilagoditi, tako me život naučio. Ja sam još kao mali
to kužio. Bio sam običan klinac s ulice, bijeda, nisam imao ništa,
ali sam vidio da mi s jedne strane stoji cura bez novca koja me čeka
u kafiću, a s druge sam gledao tipove s novcem. Tada bih se upitao:
"Bare, što ćeš napraviti? Idem uzeti novac od onoga koji ga ima i
počastiti djevojku." Djetetu se nema što prigovoriti kada tako razmišlja.
Imam jako puno iskustava - od toga kako je imati pištolj u ustima
- i vrlo dobro znam što je što. Ne znam još odgovore na neka velika
pitanja, ali se pokušavam njima ne opterećivati, a ovi zemaljski problemi,
to mi je sve jasno.
* Vjerujete li da je smrt kraj ili neki novi početak?
- Ja sam budist, lamaist, i vjerujem da smrću život ne prestaje, ali
ovaj život koji živimo moramo proživjeti tako moćno da ne bismo imali
problema u idućem životu. Moramo biti dobri, pomagati sebi i drugima,
da bismo u drugom životu doživjeli nešto lijepo. Tko je u ovom životu
ubojica, kučka, tko siluje, tko je kreten, normalno da će patiti u
sljedećem životu. Njega će silovati.
* Kako provodite slobodno vrijeme?
- Cijelo vrijeme slušam mjuzu ili sviram. Ne radim ništa drugo. Nemam vremena
između. Nema više nikakvih tuluma, ničega. Imam trideset i pet godina, što
će mi to više? Ja sam tako divljao da sam palio kuće, zato meni više nitko
ne može doći i reći: "Bare, hajdemo divljati!" Izvoli i divljaj!
Razgovarao: Arsen Oremović
|
|
