Večernji list 28.11. 2001.
Bare i Plaćenici skupili 12.000 kuna
Hvala vam što ste došli, kupili kartu i pomogli jadnim gladnim
glazbenicima koji nemaju posla - zahvaljivao je u svom stilu Goran
Bare na kraju preksinoćnjega, odličnog koncerta, koji je u zagrebačkom
"Saxu" sa svojim Plaćenicima darovao u dobrotvorne svrhe.
I to za kolege glazbenike HGU-a koji žive u teškim uvjetima i
zbog kojih je i osnovan Fond HGU-a. Prvi je koncert, posjetimo,
darovao "Parni valjak" i za kolege "zaradio"
18.000 kuna. Prema dojučerašnjoj evidenciji prispjelih virmana
Fondu HGU-a s dobrovoljnim prilozima posjetitelja (koji su preksinoć
unaprijed uplatili priloge i time si osigurali mjesto u Saxu),
Bare i Plaćenici prikupili su već oko 12.000 kuna.
A sam je koncert bio uistinu pravi dar svima koji vole Barea:
sjajna dvosatna svirka Plaćenika, isprva vrlo opuštena i decentna
prezentacija Bareova solističkog albuma, prema kraju se zahuktavala
u sve žešću i virtuozniju, pa je publika u samoj završnici uspjela
"iznuditi" i nekoliko starih, već kultnih hitova iz
doba "Majki". U Bareovu su otkačenom nastupu u publici
guštali i neki njegovi kolege glazbenici, a šef "Parnog valjka"
Husein Hasanefendić Hus zbog toga je, malo prije ponoći, i "pobjegao"
s fešte Miroslava Lilića iz hotela "Sheratona". Doprinos
koncertu dao je i Davor Gobac, koji se na kraju, ponesen dobrom
atmosferom, uz povike "I ja bi nekaj odsviral - ak' mi netko
ušteka gitaru", popeo na stage i uspio dobro nasmijati i
publiku i sebe.
(N. M.)
Vjesnik 28.11. 2001.
Jednu od pjesama je Bare posvetio i svojoj supruzi
ZAGREB, 27. studenoga - Goran Bare i njegovi Plaćenici dobrotvornom
su svirkom u ponedjeljak u klubu "Sax" prikupili 12
tisuća kuna, namijenjenih Fondu Hrvatske glazbene unije za pomoć
glazbenicima. Nakon nastupa Parnog valjka koji je za istu svrhu
prošlog mjeseca prikupio 18 tisuća kuna, Baretov koncert drugi
je u nizu humanitarnih koncerata koje glazbenici upriličuju za
pomoć kolegama kojima je to najpotrebnije. Zaželjevši svima prisutnima
dobru zabavu, Goran Bare započeo je druženje u Klubu hrvatskih
glazbenika "Saxu" sa skladbom "Vrijeme je da se
krene", oduševivši svojom prepoznatljivom interpretacijom
sve prisutne.
Nakon manjih poteškoća s razglasom, Bare je publiku "počastio"
i izvođenjem najpoznatijih hitova s albuma "Izgubljen i nađen",
medu kojima "Tako te volim", "Neka se čudo desi",
"Pokreni se", "Prolaznost te spoznala"......
Koncert je iz prvog reda pratila i njegova supruga, kojoj je posvetio
pjesmu "Odvedi me".
Iako su prema riječima predsjednika Hrvatske glazbene unije Paola
Sfecija, sve karte po cijeni od 60 kuna rasprodane, ostaje dojam
da bi koncerti ovakve vrste trebali biti izvođeni pred većim auditorijem.
S druge strane, kako doznajemo, riječ je o ekskluzivnim i nešto
skupljim koncertima čije uplate pomažu glazbenicima, pa su čelnici
HGU-a odlučili gostima u svome klubu omogućiti pravi ugođaj, bez
gužvanja i slobodnu stolicu žele li sjediti.
Za razliku od koncerta Parnog valjka, na kojem je bilo nekoliko
uvaženih političara i mnogo glazbenika, na Baretovom je koncertu
izostalo poznatih lica. Tek istinski zaljubljenici očarani skladbama
Gorana Bareta i svirkom "Plaćenika" uživali su u dvosatnom
koncertu. U predstojećim mjesecima, najavio je Sfeci, u korist
Fonda HGU-a za pomoć glazbenicima zapjevat će Oliver Dragojević,
Gibonni, Josipa Lisac, Prljavo kazalište i drugi izvođači koji
su voljni pomoći svojom glazbenim kolegama.
Irena Maričić
Vjesnik 01. 10. 2001.
Goran Bare i Plaćenici u maloj dvorani Doma sportova
Goran
Bare s Plaćenicima i Pips Chips & Videoclips u subotu navečer
nastupili su na koncertu "Diler je killer" u maloj dvorani Doma
sportova, koji je MUP organizirao kao medijsku akciju protiv raspačavanja
štetnih supstanci po hrvatskim gradovima. Šteta da Bare nije nastupio
i na koncertu organiziranom uz izložbu Andyja Warhola "I'm Waiting
For My Man" u "Tvornici", gdje je, kako je bilo planirano, trebao
izvesti Lou Reedovu pjesmu "Heroin", što bi ovotjedni učinak na
pozornici, tematski vezan uz opojne supstance, učinilo zaokruženim
prilogom licu i naličju narkotika kao inspiracije u rock glazbi.
Jedan od prijedloga upućenih posljednjih dana ministru šimi Lučinu
bio je da pita Bareta tko mu je bio diler "zadnjih deset godina",
što očito pokazuje da MUP nije mogao pronaći boljeg manekena za
antinarko kampanju usmjerenu mladoj populaciji. Šalu na stranu,
znamo li da je Bare pred neko vrijeme "samoinicijativno" rekao
zbogom opijatima, a danas je u stanju potpisati možda najbolju
glazbu u karijeri, može ga se smatrati javnim dokazom da unutarnje
i vanjsko "čišćenje" ima smisla čak i s autorske strane priče.
Koncert u Domu sportova bio je doslovan i simbolički glazbeni
predložak ovog i prošlog stoljeća. Pipsima je sa zahtjevnim konceptom
koncerta teže nastupati u velikim prostorima, a Dudo Ripper i
bend briljantno su pokazali da im je bitnije pomicati granice
vlastitog rječnika nego udovoljavati publici. S druge strane,
ono što je na Baretovu koncertu u "Jabuci", prije tri tjedna,
bila izvrsna klupska zabava na velikoj pozornici postaje arhaični
povratak u sedamdesete, skupa s maramama, šalovima i šarenim košuljama
koje vijore na sve strane. Dvosatni nastup Bareta i Plaćenika
u Domu sportova nije donio bitne promjene, ali ga je bilo zgodno
vidjeti na pozornici sportske dvorane gdje se zadnji puta popeo
s Majkama prije dvije godine. Već i sama ikonografija velikog
koncerta, održanog pred oko tri tisuće posjetitelja, dovoljan
je razlog za veselje posustale rock scene, pa se i ovakve mogućnosti
MUP-ove logistike i organizacije zdušno koriste za održavanje
većih i skupljih nastupa. Baretov nastup bio je očekivano slavlje
rock-arhaizama, koje je nakon uvodne "Vrijeme je da se krene"
zaokruženo materijalima sa samostalnog albuma i najvećim favoritima
s repertoara Majki. Promjenu kursa najbolje je opisati usporedbom
Bareta s početka rada Majki, kada su bili urbana post-punk gerila
na tragu Clasha, i današnjim tvrdokornim "guranjem " južnjačkog
rocka a la Lynyrd Skynyrd, sa korijenskim bluesom, soulom, funkyjem
i hard rockom u prvom planu. Iako su Plaćenici sigurno usvirani,
pomalo postajemo svjesni navale klišeja koje Bare mora razbiti
na idućem solo albumu, ako ne želi trajno završiti u pretincu
balkan bluesa. No, kao što mu i naziv prvog samostalnog albuma
"Izgubljen i nađen" kaže, Goran Bare uspio je u nečemu puno težem:
pokazati sebe koji "u normali" postiže odlične rezultate i dokazuje
da za inspiraciju nije nužno potrebna prekomjerna doza ludila
i prigodne "šok-terapije".
Hrvoje Horvat
Vjesnik 10. 09. 2001.
Goran Bare i Plaćenici u Tvornici - Osjećajno pražnjenje
Kako
i dolikuje takvim prilikama, novu koncertnu sezonu u obnovljenom
klubu "Jabuka", u subotu 8. rujna otvorio je nastup kućnog autora,
Gorana Barea i pratećih "Plaćenika", dok je prepuna "Jabuka" nakon
što je par godina radila kao interni prostor za roštilj i povremene
promocije opet na karti stalnih koncertnih postaja. Prvi Bareov
samostalni album "Izgubljen i nađen" bio je zacrtan posljednjim
radom "Majki", no, ako to nekomu nije bilo jasno iz albuma, koncertni
nastupi ove godine pokazuju da "Plaćenici" još konkretnije i potpunije
slijede blues/country format svirke, pogotovo nakon temeljitog
usviravanja tekuće godine. Najveća prednost nove odiseje Gorana
Barea vidljiva je izdaleka: sadašnja ekipa glazbenika spojena
je prirodnim žarom za glazbu koja je kod nas deficitarna, a vani
pogotovo u današnjoj "revizionističkoj" diskografiji opće mjesto,
dok je pouzdani svirački kod zadržao spontanost i izravnost koja
je nužna takvom materijalu. Usmjerenje prema blues-rocku sedamdesetih
i countryju te okupljanje drugih instrumentalista najveći je pomak
u posljednjoj fazi Bareova rada. No, "Plaćenici" nipošto nisu
samo hladni, iznajmljeni plaćenici: Alen Kraljić na gitari, Kruno
Levačić na bubnjevima, Davor Rodik na pedalsteelu, Marko Križan
na Hammond orguljama, Risto Ibrić na violini i novi basist umjesto
Nikole Marjanovića iz grupe Sane prijašnju stilsku vježbu Majki
sada pretvaraju u stalnu sviračku okosnicu koja završnu glazuru
dobiva upravo na koncertima. Budući da su svi uključeni glazbenici
i više nego majstori zanata, u koncertnom izdanju tradicionalno
ispovjedni štih albuma naglašen je eksplozivnijom svirkom, dok
su uvjerljive vokalne interpretacije dokaz da je Bare uspio pomiriti
zanat i nadahnuće, pokazujući da je zreli izvođač koji i u "normali"
postiže odlične rezultate i dokazuje da za osjećajno pražnjenje
nije uvijek potrebna prekomjerna doza "ludila". Osnovni dojam
može se sažeti u vrlo kratak zaključak: Bareove mogućnosti jednake
su i u trijeznim vremenima, a izostanak bilo kakve šok terapije
sasvim jasno pokazuje da se radi o autoru koji i u "suhom doku"
nije deficitaran idejama. Naravno, sve uz malu pomoć "Plaćenika"
Hrvoje Horvat
Vijenac 17. V. 2001.
CD - Goran Bare i Plaćenici: Izgubljen i nađen
Još od vremena (grozno davna) kada sam na ondašnjoj JRT shemi
gurao mladi, vrlo tvrd i odličan rock-bend iz Vinkovaca, bilo
mi je jasno da Goran Bare i njegove Majke nisu jednokratna pojava.
Ipak, samostalni Bareov album znatno je bogatija zvučna slika
od one koju sam ikad očekivao iza njegova glasa. Koliko god mi
je ta osnovna rokerska produkcija bila draga, toliko moram priznati
da ovaj album postaje neizostavni dio svake ozbiljnije kolekcije
najboljeg ikad snimljenog rocka u Hrvata. Sjajni glazbenici, dobro
uglazbljeni, čista produkcija, čista svirka i zvuk, koketiranje
s tex-mexom i pjesme koje se mogu mnogo puta slušati, valjda su
dovoljna preporuka. Blues Ništa lažno sjajan je. Poslušajte gitaru.
Aleksandar Kostadinov
Večernji list 13. V. 2001.
Goran Bare i Plaćenici u Tvornici
Rasprodan
koncert i puna dvorana samo su potvrdili - za Gorana Bareta uvijek
se traži karta više. Tako je bilo i preksinoć u Tvornici, na prvom
većem nastupu Bareta i njegovih Plaćenika. Ispunivši gotovo posljednji
komadić dvorane, vojska Baretovih poklonika zdušno je uposlila
svoje dlanove i glasove, znalački uglas otpjevavši stare, ali
i nove hitove s albuma "Izgubljen i nađen", a dvoranom se orilo:
- Bare, Bare!
- Spot! Put ka sreći - za ovu pjesmu sada snimamo spot - najavio
je pjevač, u tren je uz zvuke električne violine i harmoniku živnula
rasvjeta, rastrčale se kamere...
A uz pjesme "Pokreni se", "Zato te volim...", "Vrijeme je da se
krene", "Odvedi me", "Budi ponosan" i zbor od više od tisuću glasova,
vjerojatno se naježila i željezna konstrukcija u dvorani. Ipak,
divnu koncertnu večer bolno će zapamtiti jedna djevojka kojoj
je u glavu doletio ni manje ni više nego - stolac! Krvave glave
dočekala je ekipu hitne pomoći, dok su redari uzalud tragali za
uljezom koji se, iskoristivši gužvu, sakrio pod okriljem gomile.
(avu)
Večernji list 9.III. 2001.
GORAN BARE UŽIVO U SAKSU: Blues za bolju budućnost
Blues
liječi! Ovu su izreku možda patentirali rodonačelnici žanra tipa
John Lee Hooker, no njena univerzalnost i primjenjivost nije upitna
ni u kojem podneblju. Tko ne vjeruje, može pitati Gorana Barea
koji je pjesme s novog samostalnog albuma "Izgubljen i nađen"
prošloga ponedjeljka, konačno i bez ostatka, uživo iznio u javnost
i to u klubu Sax, ispunjenom "probranom" publikom, a uz podršku
svojih Plaćenika. Ovi su ime očito dobili "iz šale": riječ je
o ljudima koji su sa stvarima s ploče uspostavili dovoljno jaku
emocionalnu vezu - zapravo, znatno čvršću negoli bi se to moglo
očekivati od skupine običnih unajmljenih glazbenika. Naravno,
krajnje osobna priroda pjesama poput "Prolaznost te spoznala"
ili "Ništa lažno" (koju je u najavi posvetio "svima koji se već
jesu ili se još pokušavaju oteti zagrljaju svih vrsta droge")
time ne dolazi u pitanje. Klavijature Marka Križana izbačene su
u prvi plan ne bi li se istaknula "sočnost" sounda, no kompletna
postava usvirana je do točke na kojoj se poigravanje s osnovnim
funk-blues i folk-rock frazama bez problema pretvara u improvizacijske
"igre bez granica" - na opću radost frontmena i publike podjednako.
Uživo, pred publikom, postalo je još očitije da je Kralja nekada
(možda potajice, da Ripper "ne skuži") radije slušao Rya Coodera
i Black Crowesa nego Radiohead i Oasis; o instrumentalnoj pak
vještini jednog Krune Levačića, Riste Ibrića i Davora Rodika (ova
su se dvojica samo dan prije mogla uočiti na blještavoj pozornici
Dore) - ne treba trošiti riječi. Bare, mršav, s maramom oko glave
i nešto "stabilniji" nego prije, još je očito u fazi pronalaženja
samoga sebe - i to kroz vlastite pjesme, naravno - i zato niti
jednog trena nije publici propuštao dati do znanja koliko mu znači
svaka pojedina strofa i koliko je ponosan što je, rasterećen balasta,
prošlosti, snimio album kakav želi. Himnična "Pokreni se", pjesma
kojoj je namijenjena svojevrsna uloga "singla" (čitaj: za nju
je snimljen spot), bila je emocionalni vrhunac večeri i svojevrsna
himna cijele te kampanje: kampanje povratka Barea u običan život
putem ne posve običnih pjesama.
Denis Leskovar
Večernji list 7.III. 2001.
OVO ŠTO PJEVAM MOJ JE ŽIVOT, NIŠTA LAŽNO
Pravu bluzčinu odsvirali
su Goran Bare i njegovi Plaćenici u klubu "Sax" predstavljajući
novi album "Izgubljen i nađen". Karizmatični pjevač, donedavni
frontmen ponajbolje hrvatske rock-grupe "Majke", novi album objavio
je za "Croatiju Records", što je proslavljeno velikom tortom.
Utisnuvši simbolično gorući upaljač u središte torte, Bare i plaćenici
zagrizli su slasticu, koja se u jednom trenutku strovalila na
pod.
- Ovo što pjevam moj je život, ništa lažno - kaže Bare, a album
posvećuje svim liječenim i izliječenim ovisnicima o heroinu i
alkoholu. Prošavši paklenu kalvariju i pobijedivši mračnu životnu
neman, na posljetku je, kaže, odlučio potražiti radost življenja.
Sve to nabolje potvrđuje naslov albuma, kao i pjesama: "Ne pomišljaj
na kraj", "Put ka sreći", "Pokreni se", "Neka se čudo desi"...
Karakterističnim scenskim nastupom Bare je bio glavna meta fotoreportera,
a njegov je nastup, dakako, nezamisliv bez spomena na desetljetni
angažman u "Majkama". Iskra je zapalila okupljene uzvanike, koji
su glazbenicima dali glasnu potporu prisjećajući se hitova "Majki"
- "Vrijeme je da se krene", "Odvedi me", "Budi ponosan"...
6. III. 2001.
Goran Bare i Plaćenici - 7 veličanstvenih
Promotivni koncert u Sax Clubu, povodom izlaska albuma "Izgubljen
i nađen", zorno je potvrdio ono što Goran Bare najavljuje već
neko vrijeme - vrlo dobar album je tek uvod u velike promjene
u glazbi i životu nekadašnjeg lidera posustalih Majki.
U Saxu prekrcatom Baretovim prijateljima, kolegama iz branše,
novinarima, diskografima i lijepim djevojkama od kojih su neke
Baretovu promjenu glazbenog smjera podržale imidžom gradskih kaubojki,
željno se iščekivao Baretov nastup jer pretpremijerno izvedene
dvije pjesme na "Baloonu 2" najavile su mogućnost odličnih nastupa.
Usprkos, za broj prisutnih u Saxu, preslabom i za vokal pretamnom
razglasu, Bare je sa svojih šest "plaćenika" bez problema prošetao
kroz pjesme s novog albuma - publika ih još uvijek dovoljno ne
poznaje jer album je objavljen prije tjedan dana - dokazujući,
kako je koncert odmicao, da je izvrsno raspoložen, čist, "napucan"
energijom i u vrhunskoj formi, posebice glasovnoj što je vrlo
bitno za repertoar kakvog danas izvode Bare i Plaćenici.
Hit "Pokreni se" tek je bio jedan od vrhunaca večeri, kao i opaki
blues "Ništa lažno", razvaljivačka "Neka se čudo desi" i katarzična
tex-mex/cajun veselica "Put ka sreći". Pravo iznenađenje uslijedilo
je na bisu kada su Bare i Plaćenici otprašili tri standarda Majki.
Prvo, "Vrijeme je da se krene" u nikada raskošnijoj verziji, zatim
"Odvedi me" u psihodeličnom transu kakvog se ne bi posramili ni
bandovi okupljeni u San Franciscu '68 te razuzdana i nikada moćnija
"Budi ponosan".
Bila je to velika Baretova noć u kojoj je izuzetni frontman Bare
nevjernicima pokazao što on i njegov band - posebice Križan na
klavijaturama - sve mogu, a vjernicima priuštio sat vremena kakav
na našim klupskim scenama već dugo nije viđen. Bare s pravom može
biti ponosan na sebe, a i mi na njega. Hrvatska je dobila najvećeg
bluesmana. Netko u publici spomenuo je riječ - prosvjetljenje.
Dodao bih tome još jednu "religioznu" riječ - pročišćenje.
Aleksandar Dragaš
6. III. 2001.
Goran Bare i Plaćenici - 7 veličanstvenih
Promotivni koncert u Sax Clubu, povodom izlaska albuma "Izgubljen
i nađen", zorno je potvrdio ono što Goran Bare najavljuje već
neko vrijeme - vrlo dobar album je tek uvod u velike promjene
u glazbi i životu nekadašnjeg lidera posustalih Majki.
U Saxu prekrcatom Baretovim prijateljima, kolegama iz branše,
novinarima, diskografima i lijepim djevojkama od kojih su neke
Baretovu promjenu glazbenog smjera podržale imidžom gradskih kaubojki,
željno se iščekivao Baretov nastup jer pretpremijerno izvedene
dvije pjesme na "Baloonu 2" najavile su mogućnost odličnih nastupa.
Usprkos, za broj prisutnih u Saxu, preslabom i za vokal pretamnom
razglasu, Bare je sa svojih šest "plaćenika" bez problema prošetao
kroz pjesme s novog albuma - publika ih još uvijek dovoljno ne
poznaje jer album je objavljen prije tjedan dana - dokazujući,
kako je koncert odmicao, da je izvrsno raspoložen, čist, "napucan"
energijom i u vrhunskoj formi, posebice glasovnoj što je vrlo
bitno za repertoar kakvog danas izvode Bare i Plaćenici.
Hit "Pokreni se" tek je bio jedan od vrhunaca večeri, kao i opaki
blues "Ništa lažno", razvaljivačka "Neka se čudo desi" i katarzična
tex-mex/cajun veselica "Put ka sreći". Pravo iznenađenje uslijedilo
je na bisu kada su Bare i Plaćenici otprašili tri standarda Majki.
Prvo, "Vrijeme je da se krene" u nikada raskošnijoj verziji, zatim
"Odvedi me" u psihodeličnom transu kakvog se ne bi posramili ni
bandovi okupljeni u San Franciscu '68 te razuzdana i nikada moćnija
"Budi ponosan".
Bila je to velika Baretova noć u kojoj je izuzetni frontman Bare
nevjernicima pokazao što on i njegov band - posebice Križan na
klavijaturama - sve mogu, a vjernicima priuštio sat vremena kakav
na našim klupskim scenama već dugo nije viđen. Bare s pravom može
biti ponosan na sebe, a i mi na njega. Hrvatska je dobila najvećeg
bluesmana. Netko u publici spomenuo je riječ - prosvjetljenje.
Dodao bih tome još jednu "religioznu" riječ - pročišćenje.
Aleksandar Dragaš
Jutarnjii list 2.III. 2001.
GORAN BARE I PLAĆENICI: IZGUBLJEN I NAĐEN
Čitajući napise u britanskom glazbenom tisku o "Almost Famous"
- autobiografski film Camerona Crowea o tinejdžerskim godinama
što ih je kao najmlađi rock novinar magazina Rolling Stone proveo
na turnejama s rock legendama 70-ih poput Led Zepellina i Eaglesa
- protrčala mi je kroz glavu pomisao o tome kako u Hrvatskoj niti
jedan filmadžija nije posegnuo i u film pretočio Baretovu životnu
priču. A, sve se u njegovoj priči izmiješalo u altmanovski dobar
predložak. Mladac iz provincije dolazi pod svjetla velegrada,
dovlači lokalni rock'n'roll band, ali i gadnu heroinsku ovisnost
od koje mu umire prva žena i iz koje ga izvlači druga žena dok
mu sin iz prvog braka raste uz djeda i baku daleko od očiju javnosti.
Ljubav, smrt, rock'n'roll i rekonvalescentni happy end. U Hollywoodu
se filmski studiji otimaju za takve sudbine, no hrvatski filmski
radnici (čast izuzecima) žive u svijetu lišenom svake životnosti
nudeći publici u pravilu negledljive filmove lošeg scenarija,
beživotnih likova i akademskih dijaloga na nepostojećem jeziku
pa se unatoč uprskanim milijunima kuna čude što domaće filmove
publika ni u ludilu ne želi gledati. Filmadžijama ostavljam da
se ugledaju na FAK-ovce, a Bare je, kad već nitko nije snimio
film o njegovu životnom putu u kojem ruku pod ruku hodaju pakao
droge i rock'n'roll slava, napravio album kojim sebi i svima nama
objašnjava što ga je (nažalost ne i njegovu prvu suprugu) spasilo
od sigurne smrti, a što prilično dobro znam jer sam u jednom periodu
Baretova života bio njegovim izdavačem managerom. "Izgubljen i
nađen" jedna je od rijetkih, ako ne i jedina ploča u nas, snimljena
po uzusima nešvilske ili teksaške country produkcije u kojoj izvođač
i management odabiru tim glazbenika koji će uza zvijezdu projekta,
uživo u studiju ili u ovom slučaju u "Sax Clubu" useljenom studijskom
tehnikom, snimiti album pjesama iz bilježnice autora i pjevača.
Riječ je, dakle, o tipičnom singer/songwriter albumu čovjeka burnoga
života, storytellera s naramkom zanimljivih priča i s vizijom
kako da ih uglazbi.
Nakon kilavih posljednjih albuma Majki (studijski "Put u srce
sunca" i albuma uživo) umorni je Bare, poučen sve lošijim koncertima
Majki na koje su sve više dolazili klinci pakosno željni naslađivanja
njegovim, od droge i alkohola, obesvješćenim i onemoćalim stanjem,
povukao najlogičniji potez. Možda nepravedno prema ostatku ostataka
Majki, rasformirao je band koji se pretvarao u karikaturu nekad
najmoćnijeg rock'n'roll banda i u potrazi za novim glazbenim iskustvom
okupio ekipu iskusnih glazbenika spremnih odraditi posao, manje
zbog novca, a više iz ljubavi prema glazbi. Teško da je mogao
okupiti bolju ekipu od dobivene. Posebice se to odnosi na kostur
ekipe, ritam sekciju snova (Levačić - bubnjevi i Vorih - bas),
pravovjernog jahača električne gitare (Kraljić - ex Pipsi) te
multinstrumentaliste Rodika i Ristu iz Plave trave zaborava čije
je dugogodišnje iskustvo u country bandu i s velikih country festivala
te glazbenička svestranost bila presudna za kvalitetu Baretova
albuma. Naslonjen na takvu ekipu Bare nije mogao pogriješiti.
Pjesme okupljene na albumu jače su nego iz posljednje faze Majki,
a Bare zvuči preporođeno i zadovoljno te pjeva bolje premda je
glazbena matrica Plaćenika zahtjevnija od one iz Majki. Bare je
naime već petnaestak godina fasciniran bluesom, a za country se
zapalio baš u mom autu kada smo u prvoj polovini 90-ih, putujući
na koncerte, preslušavali Dwighta Yoakama, Merlea Haggarda i ostale
country heroje. Stoga ne čudi da je Bare prvi i uprkos samo devet
pjesama prilično dug solo album uvaljao u country-blues-rock brašno
i dobro ga zapržio sa svim začinskim travama pri čemu pojedine
pjesme, poput heroinskog bluesa "Ništa lažno", himnične "Pokreni
se", soulom i funk-rockom oplahnute "Prolaznost te spoznala" i
najbolje na ploči, zaključne cajun katarze "Put ka sreći" s neodoljivim
bluegrass motivom na mandolini i violini uz Križana na harmonici,
zazivaju nova slušanja. Šteta što se previše inzistiralo na grupnim
pratećim ženskim vokalima, neprimjerenima za ovakvu glazbu. Bilo
bi efektnije da se Baretu dovela partnerica na način kako to Steveu
Earleu parira Emmylou Harris. Bare je pronašao sebe i to je velika
vijest jer, nakon cooderovski osmišljenog albuma, sada može krenuti
bilo kojim putem pretvarajući Slavoniju u hrvatski Texas. Slijedite
ga i nećete pogriješiti jer Bare je svoje i naše grijehe otkupio.
Izdrži, brate!
ocjena: ****
srodnici: Steve Earle, Ry Cooder, John Hiatt,
južnjački rock, Hank Williams Jr.,blues
Aleksandar Dragaš
Večernji list 2.III. 2001.
GORAN BARE I PLAĆENICI: IZGUBLJEN I NAĐEN
"Pokreni
se, izmijeni se..." stih 'otkinut' iz jedne od ključnih pjesama
s Bareova solo albuma, najkraće i najjasnije govori koliko se
jako bivši pjevač Majki želio oprostiti od svoje prošlosti, i
to na dvostruk način. O prvom, koji uključuje njegovo posljednje
'zbogom' heroinskom paklu, progovorio je u nekoliko zapanjujuće
iskrenih novinskih intervjua, no album barem jednako svjedoči
i o svjesnom odmicanju od zvuka koji ga je nekoć proslavio. Drugim
riječima, ako je ranije mogao funkcionirati isključivo kao frontmen
uspješnog hard-rock benda vječito obješenog o nit samouništenja,
sada iz zvučnika dopire posve drugačiji, pročišćeni i "poboljšani"
Goran Bare, svjestan da u rukama drži priliku koja se ne propušta.
U tu svrhu je okupio ekipu 'Plaćenika', odnosno neke od najboljih
instrumentalista u zemlji: gitarist Alen Kraljić (Pips), lap-steel/slide
gitarist Davor Rodik (nekadašnji povremeni honorarni suradnik
Majki) i izvrsni Kruno Levačić na bubnjevima tek su dio ekipe
koja je jedina mogla realizirati Bareovu glazbenu fiksaciju s,
primjerice, ranim Ryom Cooderom ili Little Featom možda najmaštovitijim
američkim bendom 70-ih. A to zapravo podrazumijeva šetnju cijelom
'kolekcijom' korijenskih žanrova: od pročišćenog bluesa u "Ostat
ću svoj", preko Feat-funka u "Prolaznost te spoznala" i lepršavog
boogieja "Ne pomišljaj na kraj", pa sve do cajuna i tex-mexa u
razigranoj, simbolički naslovljenoj "Put ka sreći"... ne slučajno
ostavljenoj za kraj. Stihovi su tipično 'bareovski ', brutalno
samoistraživački, katkada na rubu patetike ali i podvučeni općim
tonom optimizma čovjeka koji je nakon dugog, bespomoćnog koprcanja
na otvorenom moru konačno ugledao obrise spasonosne obale. "Izgubljen
i nađen" prvi je dokaz da iskrcavanje tek što nije započelo.
Denis Leskovar
